Gorana Stipeč Brlić: Gle, moraš uzeti stvar u svoje ruke…

Gorana Stipeč Brlić: Gle, moraš uzeti stvar u svoje ruke…

Gorana Stipeč Brlić je riječka arhitektica mlađe generacije, trenutno na čelu Društva arhitekta Rijeka, jako angažirana oko rada na edukaciji mladih kroz program Sekcija, zainteresirana za sudioničke prakse pri oblikovanju gradova, a recimo da je radila i na oblikovanju u studenom 2020. godine otvorenog muzeja farmacije (svakako ga pogledati u Užarskoj ulici). Gorana nije tip arhitektice koju zanima samo zgrada već je zainteresirana i za zajednicu i za šire oblikovanje grada, pa je zato prava osoba za razmišljanje i savjete.

Za početak, ti kao arhitektica i kao stanovnik Rijeke, što iskreno misliš o škurinjskom naselju? Što ti se čini pozitivnim, a što čudnim elementima urbanizma i arhitekture? 

Kada se gleda iz vizure čovjeka nameće se doživljaj naselja kao nepreglednog, iako je kao u nekom polazištu gradnja primorskog tradicionalnog tipa što je vidljivo kroz terasaste strukture, ali je to doživjelo neku kaotičnu interpretaciju kroz stambenu megalomaniju. Zaboravilo se na važne elemente primorske gradnje, a to su prostor, sjene, pretprostori za odnose i komunikaciju… Novije nastala trgovačka zona je čak u odnosu na cijeli grad dobro pozicionirana što je dobro za Rijeku, ali vjerojatno ne potpuno dobro za Škurinje. Problem je što izgled i funkcionalnosti tog područja doživljavaš kao industrijsku zonu uz koju je obiteljsko naselje, što funkcionira čudno.

Sve je gotovo isključivo motorno pristupačno, a svi ti centri su međusobno vrlo sirovo povezani, bez nekakvih aleja za šetnju, stepenica, biciklističkih staza…. Velika je konfliktnost, bilo bi prirodno da su srasli bolje ili da se desio neki program koji ispunjava više funkcija, to bi bilo bolje i trgovcima jer više bi se tada i potrošilo. Jedina je opasnost većih trgovačkih zona je što su to fleke u prostoru, to je dugoročni hazard jer i pitanje je kakav će one smisao imati u budućnosti. Bilo bi lijepo poraditi na nekom boljem smislu.  

Koliko u današnjem, digitalnom svijetu, s masu pa možda i previše sadržaja, i pak uz automobilsku mobilnost, mogu nekom gradskom naselju značiti nekakvi kulturno-društveni centri? Nemaju baš neku tradiciju u tom smislu u Rijeci, a Rijeka se možda doživljava i premalenom…  

To su mikrocentri koji služe i tome da poslije posla ne juriš u grad gdje tražiš parking i sl., gdje si opušteniji i neposredniji. Mislim da ljudi žele i trebaju taj program poput društvenog centra, samo u malim sredinama su teško dovodivi na razinu dovoljne atraktivnosti. Problem je često kako će funkcionirati na nekoj visokoj razini produkcije, a i na nivou publike jer vjerojatno ona nije ogromna. Sadržaj bi trebao biti jako kvalitetan a to nije jednostavno održavati.

Ljudi imaju potrebu ali treba biti na nivou da ih zainteresira, tu je kvaka 22. Troje, četvero zainteresiranih ljudi ne djeluju kao opravdanje za društveni centar, a s druge strane oni su ključni da uopće nastane buduća veća zajednica. Pa evo i vi ste kroz svoje aktivnosti stvorili neku malu supkulturu unutar naselja. Treba imati jasan program, ne možeš imati sve. 

Čini se dosta teški naći i taj prostor…

Pa da, zato jer su naselje pregradili. Naselja imaju faze razvoj kroz sto godina, a ovdje je u 10 godina nastalo sve i iskorišten je sav prostor tako da je odmah sve definirano. Tako si zatvoriš i vrata razvoja. Pitanje je onda kako i novi profil ljudi dovlačiti, ako nema prostora za neki daljnji razvoj.

Koliko jedan arhitekt u slučaju rada na takvom projektu uključuje zajednicu ili se drži isključivo svoje vizije? Treba li uopće uključivati zajednicu ili je to populizam?  

A gle, to je jako subjektivno pitanje koje ovisi o nekoj osobnoj metodologiji. Ja dosta pokušavam istražiti što se dešava, potrebe, mane… Dešava se da neki to ne rade nego odu s nekom neodrživom megalomanijom. Svakako kada radiš nešto novo, trebaš prepoznati što je već tamo, gdje su problemi, prednosti. To se onda osjeti na konačnom rezultatu. 

Arhitektonski gledano, o kakvim konkretnim rješenjima bi mogli razmišljati u slučaju naselja poput Škurinja? To je ipak dosta definirana zona, s nezgodnim terenom, a treba računati i da nema novca za neke megalomalnske projekte? Postoje li kakve jeftinije, a efektne varijante? 

Gle ne treba se ograničavati, ponekad je stvar u vizionaru. Možda nekome uspije napraviti NLO koji lebdi iznad naselja. Šalim se, ali hoću reći da treba naići netko tko prepoznaje potencijal. Relativno je to što je to realno. Ima tih primjera u kojima se uzme socijalistički blok i preuredi u nešto potpuno drugo, stanovi postanu nešto drugo… Ima primjera izgradnje s kontejnerima. 

Imaš li ti kakav prijedlog, kojim putem krenuti i da li je to Baretov? 🙂 

Sljedeći korak je kontaktiranje arhitektonske struke i nalaženje partnera u struci. On mora biti spreman pomoći oko odabira kvalitetnog rješenja, onda se može okrenuti prema upravi i zatvaranju konstrukcije. Ono što mnogi često ne razumiju je da moraš to sam, stvari treba uzeti u svoje ruke, na način da se odrade, postavi cilj, posao se delegira za najkvalitetnije rješavanje pojedinih koraka.

Poslovno-projektna praksa bi za vas bila najbolja. Lijepo je imati entuzijazam, npr. par frendova koji se okupljaju na trgu, počnu raditi koncerte i sl. ali onda netko dobije dijete i to je obično kraj priče. Izgraditi neku čvrstu pozadinsku strukturu rada je najvažnije i jamac uspjeha.