Izolacija na škurinjskom brdu: Pomoći i čudnom susjedu koji s nikim ne priča da dođe do namirnica

Izolacija na škurinjskom brdu: Pomoći i čudnom susjedu koji s nikim ne priča da dođe do namirnica

Da su tjedni iza nas burni ne treba previše govoriti. Sada smo manje/više zatvoreni u stanove, uglavnom između 60 i 80 kvadrata, na izlet odlazimo u jednu sobu, u kino u dnevni boravka, a ljetujemo u WC-u.

Nimalo fora i zabavno.

Ono što je jako dobro je da stvarno postoji jako puno online sadržaja koji se može gledati, slušati, igrati, pa se nadamo da uživate u njemu. Možda ste došli i do kakve knjige prije zatvaranja svega. Vrijeme sigurno treba iskoristiti za neko inspiriranje, učenje, spajanje s ukućanima i obitelji. Ni kratke individualne šetnje (za sada, 27. 3.) nisu zabranjene, pa je ok protegnuti noge.

Nema parkića, nema igrališta, nema društva na zidiću, petica ne vozi osim ture za i s posla, nema teretane, kafića i frizera, trgovački centri se zatvaraju ranije, brujanje zaobilaznice je tiše, nema kulturnog centra (oh, wait…toga nema i inače :).

Još i prošli tjedan i taj zagrebački potres koji je tobože daleko od nas, a itekako nas se tiče. Samo pogledamo zid koji nam zadaje toliko muka svih godina između Bujkove i Rustanbegove.

Što se tiče naših aktivnosti potpuno se pošemerene. Pripreme za lipanjski festival kojim smo trebali tematizirati neko buduće nastajanje Škurinjskog kulturnog centra su debelo otežane, nije izvjesno da ćemo se uopće i moći okupljati u većim brojevima, svim suradnicima je sto briga na pameti. Sve javne akcije planirane za proljeće su otpale i otkazane su. Strani prijatelji koji su trebali doći neće jer su zabrane putovanja u većini organizacija po EU zemljama do kraja lipnja. Drugi broj fanzina ne možemo izdati. S protekom vremena vidjet ćemo kako će završiti ta priča i prilagoditi se.

No u ovom trenutku i ne djeluje ključnim. Važno je odraditi izolacijski dio života do kraja, ispratiti koronu vatrometom u neke druge dimenzije, vratiti se normali i ritmu. Škurinjski kulturni centar je priča na duge staze. Zapravo nakon ovoga smo još sigurniji kako trebamo dobra mjesta koja nas jačaju za krize, podržavaju, okrupnjuju, podižu… ŠKC je baš to.

Za sada imamo samo jednu molbu, uz držanje mjera koje će nam pomoći da ovo prebrodimo – Škurinje je brdovito naselje. Autobusi voze jako rijetko i zapravo nikoga osim ljudi koji idu na posao ne bi trebali primati. Dućani rade i skraćeno. Proći od Lidla do XIX. udarne divizije pješke s vrećicom je koma. Zato pomognite onom susjedu koji ne može, koji je star, koji nema auto… Obavite kupovinu, dopeljite stvari. Pa makar ste ga uvijek smatrali i “čudnim”.

Nismo li sada baš svi sada to – čudni.

Samo hrabro.